Izvanredan biografski haiku

Generacije, poglavito djevojčica stasalih potkraj sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, u spomenarima svojih djetinjstava gotovo sigurno čuvaju uspomenu na lutke od papira; likovima otisnutim na posebnim stranicama dječjih časopisa život je udahnjivan izrezivanjem i lijepljenjem na tvrđu kartonsku podlogu, a osobnost oblikovana i izborom jednako papirnate odjeće. Nemaštovitiji su se pritom služili priređenim predlošcima, dok su je kreativci izrađivali sami. Tako, premda distribuirane u desecima tisuća primjeraka ondašnjih tiskovina, gotovo da i nisu postojale dvije jednake interpretacije iste lutke.

Pitanje tumačenja središnjim se postavlja i u pristupu svakom, velikom umjetnošću prožetom, postojanju zaogrnutu koprenom toliko gusta tkanja da se kroz njega život sam, ono što nam kao suvremenim čitateljima biografskih zapisa najčešće privlači pažnju, i ne nazire. No uloga je književnosti, među ostalim, popunjavati praznine, novim glasovima ispunjavati tišine.

Izd. Disput, 2022, s franc. prev. Bojan Lalović

A mnogo je tišina upisano u biografsku naraciju o Emily Dickinson, danas slavljenoj kao najveća, a za života tek korak od anonimnosti udaljenoj američkoj pjesnikinji čiji je život, gotovo koliko i njezina poezija, nepresušno vrelo različitih interpretacija. Višedesetljetne naslage različitih priča njezino su postojanje pretvorile u mit. Štoviše, kako u opsegom neveliku djelu Gradovi od papira iznosi kanadska spisateljica francuskoga govornog područja i kulturnog nasljeđa Dominique Fortier, mit je stvoren još za pjesnikinjina života. Ona ga je sama, moguće, svojim ponašanjem s namjerom poticala.

Je li doista u imaginariju Dominique Fortier, manje je važno. Ono na što iskusna autorica mahom nagrađivanih proznih ostvarenja stavlja naglasak distanciranost je Dickinsonove od vremena i svijeta kojim je bio okružen mikrokozmos njezine egzistencije. Stoga bi se pri prvoj interakciji s djelom moglo učiniti da je naslov engleskog prijevoda, Paper Houses (u slobodnom prijevodu Kuće od papira) prikladniji opisu pjesnikinja stanja i njezina pozicioniranja prema svijetu, no kuće su, bolje rečeno jedna čijim su zidovima određeni njezin život i osobnost, jedini čvrst temelj geografske ukorijenjenosti u njezinu životu kakvim ga vidi Dominique Fortier.

Gradovi su, pak, papirnati. Ne kao u slučaju, kako imaginarnoj Emily pri početku pripovijesti objašnjava stariji brat Austin, kartografije gdje su kartografi, ne bi li svoj rad zaštitili od neovlaštenog kopiranja, na karte ucrtavali nepostojeće gradove jer gradovi Emily Dickinson doista postoje, a njihove su stvarne lokacije napučene stvarnim ljudima. No sva ta „stvarnost“ kao da, poglavito u kasnijim fazama života, prolazi pokraj Dickinsonove koja se svijetu prikazuje tek kao oko skriveno iza zastora na prozoru njezine spavaće sobe. Tako „gradovi od papira“ postaju dvostruka, na krhkosti zasnovana, metafora najstvarnije moguće imaginacije. Emily prema (vanjskom) prostoru, ali i prostora prema Emily.

Pogrešno bi, ipak, bilo vanjski prostor nazvati nevažnim. Većina biografa, a Fortier tu nije iznimka, na neki način podcrtava važnost što ju za Emily Dickinson u njezinim formativnim godinama predstavlja život u Amherstu, gradiću u čijem su stvaranju njezini preci imali važnu ulogu, a djed i otac za njezina su života obnašali važne funkcije u gradskoj vlasti. U takvoj se obitelji obrazovanju, čak i djevojaka, pridavala izuzetna važnost pa je Emily, kao i mlađa joj sestra Lavinia, školovana u ženskom internatu, a školovanje, između ostalog, napušta ne mogavši pronaći ključ za iskazivanje stupnja religioznosti jednaka onom svojih suučenica.

Zanimljivo je to, pokazuje spisateljica, jer Emily Dickinson do kraja će života, kroz svoju poeziju, produhovljenost isprepletati sa životom, s prirodom, s onim što će sama smatrati najvažnijim. U tome leži i najveća posebnost Gradova od papira; namjesto klasične biografske opterećenosti datacijom, ona se usredotočuje na senzaciju. Slično je biografijom Virginije Woolf uspjela postići povjesničarka kulture Alexandra Harris; preklapajući život s djelom otvorila je prostor novim čitanjima sveukupnosti Virginije Woolf i boljem razumijevanju međudjelovanja jednog na drugo. Dominique Fortier, pak, Emily Dickinson odaje počast i tako što važna mjesta pjesnikinjina života opisuje njoj bliskim i važnim metaforama (internatske suučenice postaju skupine ptica), a metafizičke koncepte poput božanskog pojašnjava prizorima iz njezine poezije.

Mnogo je, naravno, rada utkano u prividnu jednostavnost autoričina pristupa. Dominique Fortier ne libi se razotkriti svoje autorske dvojbe, stranputice i poteškoće s kojima se susretala. Time i sama, od sveznajuće pripovjedačice, postaje samo jedna moguća promatračica, jedan par očiju uhvaćenih u potrazi za nevidljivom gestom na jedinoj poznatoj fotografiji Emily Dickinson. Pritom se ne pretvara da predmet svojeg istraživanja u potpunosti razumije – teško bi se, uostalom, i oni koji su s mitskom figurom američkog pjesništva dijelili kronološko „sada“ i doslovno „ovdje“ mogli nazvati njezinim suvremenicima. Fortierova stoga ta dva vremenska odsječka jasno odjeljuje, a povremenim i odmjerenim upletanjem odsječaka vlastitog života u narativ Gradove od papira razotkriva kao sigurno mjesto vlastitog (autorskog) postojanja.

Naposljetku, a ne manje važno, jest i to da Gradovi od papira nisu, ni obujmom ni strukturom, klasičan roman. Žiri francuske nagrade Renaudot 2020. nagradio ga je kao „najbolji esej“, no djelo bi možda primjerenije bilo nazvati pismom. Pismom svijeta Emily Dickinson. Izvanredna književna minijatura, skup vinjetica čiji cilj i nije cjelovita slika koliko naglašavanje fragmentiranosti. Biografski haiku čije apstraktne, ali jezgrovite slike ocrtavaju literarni kostur Emily Dickinson.